Ovom prilikom vam donosimo jedan prilog koji je malo drugačiji od naših dosadašnjih reportaža. Sigurno je veći tj. tretira malo više uspone od onih na koje smo mi navikli ali uvidjećete da je ovaj prilog odličan uvod u naš sljedeći intervju koji prati one koji su ostavili traga u našem sportu. Pod tragom, mislimo prije svega na razvoj sportskog penjanja a onda na rezultate u istom. Dakle, iskoristili smo priliku i zamolili našeg prijatelja alpinistu Seada Muhića da nam opiše svoje zadnje putovanje u Nepal...
EVEREST 1979-2009
Danas, 10.04.2009. godine sa Muhamedom Šisicem odlazim u Nepal u organizaciji slovenačkog planinarskog saveza PZS. Razlog ove ekspedicije je obilježavanje 30 godina od uspješne jugoslovenske ekspedicje koja je osvojila Everest zapadnim grebenom i time ispisala nekoliko stranica knjige o historiji Everesta. Danas u svim knjigama možemo vidjeti rutu koja preko sedla Lho La izlazi zapadnim rebenom na vrh everesta i naziva se Yugoslavian West Ridge route.
Divan li je povod da se nakon 30 godina ponovo sretnu svi ti ljudi koji su se zajednickim snagama borili da dodju na vrh. Ushicen sam i jedva cekam da ih redom upoznam. Sve te ljudi koji su zasljepljeni veličinom Everesta zajednički izgarali u želji da osvoje najviši vrh Himalaja i svijeta. Pored želje da upoznam sve te ljude privukao me i poziv da učestvujem u ekspedicji koja bi trebala da se pokuša popeti na Pumo Ri. Vrh visok 7200 m koji se nalazi odmah nasuprot Everesta.
Zborno mjesto je Ljubljana. Niz od tri avionska leta vodi na ravno u glavni grad Nepala. Katmandu se ni malo nije promjenio i zatičem ga baš onakvog kakvim sam ga ostavio 2002 god. Nakon dva dana odmora i priprema napuštamo Katmandu i odlazimo avionom u Luklu, odakle pocinje nas pohod prema Everestu i baznom kampu Pumo Ri –a. Svaki put kad mi se ukaže prilika krajičkom oka posmatram sve te ljude koji su učestvovali u ekspediciji Everest 1979. Ne znam iz kog razloga sam očekivao identičan profil svih tih ljudi. Zamišljao sam da su njihova svatanja, ponašanja, oblačenje pa i fizička gradja jednaka. Međutim pokazalo se sasvim suporotno. Veoma su raznovsni Istina najbrojniji od njih su slovenci sto je i za ocekivati. Vecina njih iza sebe ima veoma ozbiljne uspone i osvojene mnoge vrhove preko 8000m. Andrej Stremfelj, Mariaj Stermfelj, Viki Groselj, Stipe Božić, Ivc Kotnik, Bojan Polak, Muhamed Šisic su samo neka od imena koja su u svijetu alpinizma postigli zavidan nivo I jos uvijek su živi. Najbolji kao i uvijek do sada nisu sa nama. Izginuli su u svim svjetskim gorjima. O njima niko ne priča. Čak se ni ne spominju. Mnogi od preživjelih alpinista sa kojima danas koračam bili su svjedocima pogibije svojih drugova, ali to kao da ih ne zabrinjava mnogo.
Iz Lukle u kojoj sam iskreno receno osjetio veliku tjeskobu zbog toga sto vrhovi koji se uzdižu oko vas daju osjećaj da ste u najdubljoj kriptodepresiji na svijetu, krećemo već utabanim i izkomercijaliziranim stazama prema Namce Bazaru, a zatim preko Tengboche-a , Dingoche-a Thokla pass-a u Gorak shep koji se nalazi na 5250m. Gorak shep je posljednji čvrsti objekat u kojem se može spavati i nalazi se samo jedan dan hoda od baznog kampa Everesta.
Bosna i Hercegovina je svoj doprinos za osvajanje Everesta dala u obliku dvojice alpinista Muahmeda Šišića i Muhameda Gafića. Drugospomenuti nije sa nama, iako je jos uvijek medju živim i koliko saznajem bio je pozvan na himalajski “spominski” kamp. Dana 23.04. smo pozvani u bazni kamp Everesta na ručak. Čudno mjesto da vas neko zovne na ručak, ali nismo odbili. Domaćini su nam bili prva Hrvatske Ženska ekspedicija pod vodstvom Darka Berljaka. Sa hrvaticama smo proveli jedno lijepo poslijepodne. Ovom posjetom prekratili smo dan i lijepo se družili upoznavajući se i razmjenjujući iskustva sa alpinisticama koje će nekoliko dana nakon toga ispenjati najvisi vrh svijeta.
Što se tice uspona na Pumo-Ri, od samog pocetka mi je bilo čudno sto niko ne uzima za ozbiljno uspon na 7200m. Imao sam osjećaj kao da se to treba odraditi onako “usput”. Umirivao sam se velikim iskustvom i znanjem ljudi sa kojima sam trebao penjati. Ćinjenica koja me dodatno uznemirila je ta što su u šest mjeseci prije nas Pumo-Ri penjala kanadska ekspedicija koja je dosegnula C2( 6800) i odustali su jer nisu mogli preći glečersku pukotinu koja im se ispriječila. Za pukotinu smo znali od početka i svi su se nadali u neko čudo koje će nas preko nje prevesti ili nam pokazati alternativni put. Ekspedicija se zavrsava nesrećom Stipe Božića koji je išćupao anker fiksnog uzeta i Rafaela Vodiseka kojem je pukao fix prilikom abzajla. Obojica su preživjela ali uz ozbiljne povrede glave, ruke i leđa. Tone Skarija vođa ekspedicije Everest 79 je na vrijeme prekinuo daljnje srljanje prema Pumo-Ri-u, da bi ga 2 dana poslije zbog srćanih tegoba prebacili helikopterom u Katmandu.
U suštini Nepal je zemlja iz koje ne mozete otići bez utisaka toliko jakih da ponekad i samo penjanje potiskuju u drugi plan. Po povratku u Katmandu imao sam zadatak da se nadjem pri ruci Hami koji je uspio da se negdje otruje hranom ili vodom. Jos 3 dana ostajemo u Katmanduu skoro se naviknuvši na svu tu nehigijenu. Obilazimo manastire, jedemo voće i delicije, sve ono što smo sebi u baznom kampu obećali da ćemo jesti. Na kraju kupujemo poklone i do vidjenja Katmandu.
Ovom prilikom vam donosimo jedan prilog koji je malo drugačiji od naših dosadašnjih reportaža. Sigurno je veći tj. tretira malo više uspone od onih na koje smo mi navikli ali uvidjećete da je ovaj prilog odličan uvod u naš sljedeći intervju koji prati one koji su ostavili traga u našem sportu. Pod tragom, mislimo prije svega na razvoj sportskog penjanja a onda na rezultate u istom. Dakle, iskoristili smo priliku i zamolili našeg prijatelja alpinistu Seada Muhića da nam opiše svoje zadnje putovanje u Nepal...
